|
Na svoja trideset i dva studijska albuma, Elvis Costello se okušao u skoro svim glazbenim žanrovima, s neujednačenim, ali uvijek barem solidnim rezultatima. Usprkos tome, nikad nije nadmašio eksplozivnost i iskričavu neurotičnost iz vremena prvih punk i new wave ratova, za vječnost ostavljenu na legendarnim pločama ‘My Aim Is True’, ‘This Year’s Model’ i ‘Armed Forces’. Toga, ako je suditi po posljednjim izdanjima ‘Spanish Model’ i svježe objavljenom ‘The Boy Named If’, i sam postaje svjestan.
Tako smo u manje od godinu dana dobili španjolski remake spomenutog „This Year’s Model“, a potom i zbirku pjesama za koje bi bilo vrlo lako povjerovati da predstavljaju izgubljeni, odnekud iskopani album snimljen u vrijeme dok je iza njega stajao slavni prateći sastav The Attractions.
Današnji Impostersi od tog se benda razlikuju samo po imenu i basistu Daveyu Faragheru koji je zamijenio Brucea Thomasa, dok po pitanju zvuka i produkcije popis razlika postaje još kraći. Glazbeni vremenski stroj zvan „The Boy Named If“ Costella i ekipu nakon četrdeset godina ponovno predstavlja kao svojevrsne revivaliste koji su rock, r’n’b, soul, pub rock i druge dominantne pravce u Britaniji šezdesetih i ranih sedamdesetih provukli kroz punkerski filter. Dojam da slušamo materijal ostavljen po strani negdje 1978. ili 1979. pospješuje (vjerojatno i najvažnija) činjenica da se malo koja od ovih pjesama može porediti s „Pump It Up“, „Watching the Detectives“, „Radio Radio“ i drugim Elvisovim bezvremenskim klasicima.
Najbliže tome stigli su u nabrušenom garažnom uvodu „Farewell, OK“, „Mistook Me for A Friend“ koja zvuči kao Beatlesi da su nekim slučajem osnovani petnaestak godina kasnije, i „Mr. Crescent“, baladi inspiriranoj mladim danima rock’n’rolla. Ostatak vrijedi provjeriti zbog mladenački energične svirke Impostersa, među kojima posebno treba izdvojiti klavijaturista Stevea Nievea, i uobičajeno sjajnim Costellovim tekstovima, ovoga puta pretvorenim i u popratnu slikovnicu koju dobivate s deluxe izdanjem albuma.
Stihovi povremeno izgledaju poput autobiografije pa je njegov pogled unatrag zastao na „Penelope Halfpenny“, učiteljici u koju je bio zaljubljen kao školarac, prvom i traumatičnom seksualnom iskustvu („The Death of Magic Thinking“), dok je u „What If I Can’t Give You Anything But Love“ još jednom potvrdio da se iza maske oporog i nadrkanog cinika skriva stari romantik (‘I recall the moonlight falling on your face and the stars from above/what if I can’t give you anything but love’). Tu je pjesmu, kao i „My Most Beautiful Mistake“, moguće svrstati u country rock, žanr kojim se znatno uspješnije pozabavio na, primjerice, 18 godina starom albumu „The Delivery Man“.
Ova recenzija nosi nešto slabiju ocjenu od onih objavljenih na stranim portalima, zbog čega mi se čini da je Elvis Costello, baš poput svoga suvremenika Paula Wellera, dosegnuo status ‘svete krave’ koju se neumjereno hvali i diže u nebesa čak i kada snimi nešto prosječno. Dopuštam i da je problem u meni, odnosno da sam očekivao previše, album u rangu legendarne trilogije kojom je davno započeo karijeru.
|
